|
Polazak djeteta u vrtić značajan je događaj za
cijelu obitelj. Djeca različito reagiraju na
vrtić, a dječji vrtići danas uglavnom posvećuju
puno pažnje tome kako djeci pomoći da se što
brže i bezbolnije priviknu na vrtićku rutinu.
Roditelji sa svoje
strane daju sve od sebe da svojoj djeci olakšaju
razdvajanje - prve dane u vrtiću provode s
njima, posvećuju im mnogo pažnje, razgovaraju,
tješe, ohrabruju... - no činimo li to tako da
djeca razumiju našu poruku?
Prema brojnim
istraživanja naše riječi, dakle ono što
govorimo, čini manje od 10% (oko 7%) ukupne
komunikacije. Ostatak, dakle više od 90%,
komunikacije izražavamo neverbalnim putem
(tonalitetom, pokretima, položajem tijela,
mimikom lica...). Ono što je važno pri tomu je
da je naša neverbalna komunikacija direktan
odraz našeg unutarnjeg stanja. O tome što
mislimo, kako se osjećamo i što vjerujemo da je
istina, ovisi neverbalna poruka koju šaljemo
sugovorniku, a toga često nismo svjesni. Djeca
se u još većoj mjeri oslanjaju na neverbalne
signale, pa su često vrlo zbunjena jer im
riječima šaljemo jednu, a neverbalno sasvim
drugu poruku.
Jeste li se ikad upitali
što stvarno mislite o vrtiću? Kakvi su vaši
osjećaji? Kakva su vaša sjećanja na vaše dane u
vrtiću? Što mislite o tetama u vrtiću? Stres
roditelja počinje puno prije samog polaska
djeteta u vrtić. Prva je briga roditelja hoće li
uopće dobiti mjesto u vrtiću za svoje dijete.
No, i kad je dijete upisano u vrtić, roditelje
često muči je li to baš pravo rješenje, kako će
dijete bez njih kroz tako dugo vrijeme, hoće li
dijete biti dobro ...
Događa se da roditelji,
ali i okolina, pa i cijelo društvo, vrtiće
doživljavaju više kao »nužno zlo«, nego kao
mjesto u kojem je dijete sigurno, okruženo
poticajima za slobodno učenje i istraživanje, u
kojem ima priliku stjecati prijeko potrebne
društvene vještine, u kojem se može družiti,
igrati i uspoređivati sa svojim vršnjacima.
Promotrite li vrtić kao ustanovu kojoj je
primarni cilj tjelesni i emocionalni razvoj
djece, vjerujem da će i vaši osjećaji o vrtiću
biti pozitivniji.
Razmišljajući o vrtiću
kao mjestu, i o »tetama« kao osobama koje su tu
umjesto roditelja, roditelji mogu osjećati
krivnju što »ostavljaju« svoje dijete, iako
znaju da moraju o obitelji skrbiti i na drugi
način, tj. privređujući materijalna dobra. Šira
obitelj i društvo roditeljima nerijetko
otežavaju situaciju, posebice majkama, otvoreno
ili posredno ističući uvjerenje da bi majka
trebala biti doma, uz djecu. Oba roditelja,
međutim, imaju pravo slobodno odlučiti o tome
kako će organizirati svoj obiteljski život, i
svoje karijere. Nažalost to nije uvijek pitanje
slobodnog izbora, jer bi vjerojatno više
roditelja i odlučilo duže ostati doma uz dijete,
da primanja jednog roditelja mogu pokriti sve
obiteljske potrebe.
Sve to u roditelja može
izazvati krivnju, nesigurnost, nezadovoljstvo …
i ma koliko lijepe riječi govorili svojoj djeci,
ona će prepoznati roditeljske osjećaje. Najčešća
reakcija na takve, neusklađene, poruke je
zbunjenost i nesigurnost. Na taj način roditelj,
u želji da dijete potakne i ohrabri, zapravo
pojačava zbunjenost i nesigurnost.
U tematskim radionicama
»U vrtić bez suza« roditelji uče vještine koje
im omogućuju da usklade svoju verbalnu i
neverbalnu komunikaciju, da prepoznaju i
promijene uvjerenja koja ih ograničavaju. Uče
također kako proširiti pogled i razumijevanje
neke situacije, kako učinkovitije reagirati u
komunikaciji sa svojim djetetom.
Iako su radionice
ponajprije namijenjene roditeljima čija djeca
kreću u vrtić, korisne su zapravo svim
roditeljima, jer naučene vještine roditelji mogu
koristiti u brojnim svakodnevnim situacijama. |
